Moj Hidžab

Žena na Zapadu vjeruje da može raditi šta god poželi. Trebalo je jako puno toga da se dogodi dok nije kao žena dobila pravo na slobodu glasanja, pravo da radi i zarađuje za svoj život, da živi nezavistan život i da bude priznata u društvu kako bi uspjela. Dobivši sva ova prava ima osjećaj potrebe za uklapanjem u društvo i svoje radno mjesto tako što će imati dotjeranu kosu, napuderisano lice i odjeću koja odgovara njenom imidžu. Dok šeta na radnom mjestu osjeća da se svi okreću i gledaju u nju. Ona osjeća da je centar pažnje drugih i misli: “Sve su oči uperene u mene. To je ono što ja volim.”

Jedna druga žena koja živi na Zapadu je upitana o svom načinu oblačenja, dok se kreće lagano u svojoj dugoj crnoj odjeći koja je štiti od tiranije ovog života. Dok drugi oko nje mahnito nekuda jure, ona se kreće polako i smireno. Mir koji je ona postigla pod ovim njenim velom je ogroman. To je sloboda bez granica. Ona je suprotnost zapadnjačkoj ženi koja želi biti u centru pažnje u ovom životu. To je zato jer je ona žena muslimanka. I žena koja nosi hidžab.

Prizor žena pokrivenih od glave do pete više nije rijedak u glavnim gradovima Zapada, čak su mnogi ignorantni prema pokrivenoj ženi i razlogu zašto ona odabire da se pridržava takvog načina oblačenja. Za druge, to predstavlja opresiju koju islam čini prema ženi, ali za ženu muslimanku to je potvrda hadisa da će islam stići u svaki kutak ove planete. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

“A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje…” (En-Nur, 31)

Još od kako se pojavio hidžab na Zapadu, pokrenut je konstanti krstaški pohod protiv ovog plemenitog čina. Licemjerstvo zapadnjačkih medija je prisutno već dugo godina kroz njihove napade na islam i hidžab. Uprkos ovim napadima, žene pod hidžabom su još uvijek u velikom porastu. Hidžab je arapska riječ koja znači pokrivanje, zaštita ili skrivanje sebe od pogleda onih koji nisu mahremi (mahrem je osoba koja ne može stupiti sa ženom u bračnu vezu). I on (hidžab) spada pod strogu obavezu u islamu. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

“O poslaniče! Reci ženama svojim i kćerima svojim i drugim ženama vjernicama, neka spuste odjeće svoje niza se, to je bolje za njih…“

Hidžab mora pokriti čitavo tijelo žene osim lica i šaka. Hidžab ne smije biti izazovan, tanan, providan ili izrazito šaren.

Muslimanka koja se oblači po ovim pravilima ne radi to ni iz kakvog drugog razloga osim da se pokori svom Gospodaru, Uzvišenom Allahu, kako bi On bio zadovoljan sa njom.

Kako Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

“Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju.” (Ez-Zarijat, 56)

„Idealna žena“ danšnjice ne prati zakone Onoga koji ju je stvorio. Nasuprot, ona živi pod zakonima današnjeg društva i ona nema vremena da razmišlja da li je zaista dobro ono što ona želi da obuče. Viđamo je kako pozira polugola na posterima, bilbordima, televizijskim reklamama i novinama. Ona se koristi kao jeftina roba da reklamira šminku, parfeme, kola, garderobu, a sada čak i sladolede. Ona se koristi kao roba koja se preprodaje na tržištu, kupuje i prodaje ali u “civilizovanom” maniru u ime umjetnosti, u ime sloboda i preporoda. Kao što je Poslanik sallallahu alejhi we sellem rekao:

“U kasnijim generacijama ovog ummeta pojaviće se žene koje će biti obučene ali gole, a njihove glave biće poput grbe u deva. Proklinjite ih jer one su zaista proklete.“ ( Muslim)

Ovakve žene misle da su “slobodne”, ali svako može posvjedočiti da su one ustvari robovi. Dok je muslimanka totalno slobodna od toga.

Dobrobiti pokrivanja su mnogobrojne. Muslimanka primorava ljude da sa njom kontaktiraju kao sa dostojanstvenom osobom. Ona se opisuje po svojim talentima, intelektu i ličnosti a ne kao debela, lijepa ili crvenokosa. Ona je simbol dostojanstva i čednosti, dok je zapadnjačka žena konstantno tretirana na seksualno ponižavajući način i od nje se očekuje da bude pokorna aktuelnim modnim trendovima. Hidžab je oslobodilac od ovakvog robovanja. On odvodi ženu iz pokornosti čovjeku u pokornost njenom Stvoritelju – Najsavršenijem Allahu.

Nositi hidžab nije uzaludan i bezvrjedan čin. Zato pokrivena žena može prolaziti kroz mnoge poteškoće i iskušenja, u svojoj porodici ili u društvu, jer se ona pokorila i poslušala Allaha. Njena pokornost Allahu će sigurno biti nagrađena, jer Allah, slava Njemu Uzvišenom, kaže:

„A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.” (En-Nisa, 124)

One žene koje nisu pokorne svom Stvoritelju, i umjesto Njemu, okreću se slijeđenju svojih strasti bivajući iskorištavane i ponižavane a onda napuštene, njihov gubitak će biti jasan, kao što Uzvišeni Allah kaže:

„A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama (pokoravanja Allahu), neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Al-Imran, 85)

Ali oni koji odaberu da se pokore Allahu kroz ispunjavanje Njegovih naredbi mogu biti sigurni da ovo dobro djelo može donijeti samo još veće dobro, kao što Uzvišni Allah kaže u Kur’anu:

„Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!” (Er-Rahman, 60)

akos.ba

Muškarac koji ima iskrivIjenu predstavu o sebi u smislu da govori npr. kako bi bio najbolji fudbaler svijeta samo da ga je imao ko finansirati – hraneći sličnim mislima vlastitu sujetu iz neostvarenog životnog sna – teško da će imati išta manje iskrivljenu predstavu o ulozi žene u njegovom životu.
Napad na granice tog krhkog sna u kojem budan sanja kako je nešto više nego što u biti jeste, najteže prima od strane žene koju inače vidi kao glavnog prehranjivača njegove sujete.
Još od vremena kada je nastanjivao pećinu, muškarac je razvojni plan za svoju suprugu artikulirao kroz filozofiju: „Zna se ko lovi, a ko vatru loži!“, dok je supruga preživljavala u toj zajednici bučno se diveći ulovu svog muškarca.
Nakon razvoja agrikulture, porodična idila se odvijala pod novim motom: „Zna se ko kosi, a ko vodu nosi!“, dok bi se žena divila njegovom otkosu. I u modernom dobu žene utoljavaju nezaježljive muške sujete kroz kulinarska umijeća putem kojih im potvrđuju ko je glavni te da je njihova životna misija da tri puta dnevno marljivo pune crijeva svog muškarca, slijedeći prvu zapovijed muške sujete koja glasi: „Ljubav prema muškarcu ulazi na njegova usta!“
 I to donekle objašnjava zašto je zadržavanje žene u kuhinji najčešći oblik linije manjeg otpora odnosno nepravde koju žena čini prema samoj sebi nauštrb ogromnog potencijala kojeg ne razvija. Otac, muž, brat sin te iste žene umjesto da se dobronamjerno postaraju oko obezbjeđenja odgovarajućeg konteksta u kojem se ta žena može afirmirati i proizvoditi nešto (intelektualno) vrijednije i materijalno trajnije od dnevnih obroka, oni podstiču njihove marginalne uloge „komplimentima“ tipa: „Da nije bilo naših hanuma i njihovih vrijednih ruku Ramazan ne bi bio onakav kakvim smo ga zamišljali!“ – kojim nastoje cementirati ženske vidike.
Žene koje ne prozru odsustvo bilo kakvog razvojnog plana od strane svojih prvih muških mentora te ostanu doslovno hraniteljice muške sujete, prepoznajemo po izjavama koje razgolićuju psihologiju nasamarenih mazluma: „Otiću ja, pa ćete vidjeti kako vam je kad vam ne bude imao ko kuhati i servirati!“ – koji su jedini osjećaj bitnost izgradili oko šporeta i sudopera.
Edin Tule
akos.ba